Zovem se Teo...

Dobrodošli na moj blog

04.03.2008.

relativno-nestabilan

bezpotreban i zbunjen u jutarnjem sistemu ubrzanog zivota ljudi oko kojih se svijet okrece. sve je obojeno nijansom gluposti koje sam u djelo sproveo kao i svake divne noci. nabacim ponekad po koji osmjeh djecaku koji se boji onog sto ga doceka svako jutro u ogledalu, namjerno i jako povrijedim ga svaki put kada u odrazu svoga lica vidim njegov strah. neizdiferenciranim nagonom za necim sto ne mogu da posjedujem manifestujem osmjeh koji nema veze sa situacijom nastalom u par trenutaka nepaznje. imam i ponosno cuvam kada dijelim opijum onim koji sa nestrpljenjem ocekuju da priznam tajnu. svakog trenutka, dok je sunce jos na istoku, kroz par duzih momenata sutnje nabacim osmjeh koji odaje ono sto zasigurno nikada nece dobiti. poput zvuka starog tranzistora preko kojeg pokusavam uhvatiti nesto smirujuce borim se sa absorbovanjem informacija koje mi tog momenta bombarduju centar stabilnosti i ravnoteze. nesto se desilo u jednom gradu... milioni ljudi je na ulicama... tresu se, drhte, sa odvratnim osmjesima nepaznje. agresija... amnestija... amnezija... puno rijeci sa a... a do moga imena jos 388 strana.
 
pokret bi bio i previse rizican potez moga tijela. bijela soljica, velika bijela tacnica, smedja kasikica od plastike, tri secera i casa vode. skidam bijelu soljicu sa bijele tacnice. zajedno sa tacnicom u lijevu stranu, daleko od iznemoglosti, odstranjujem tri kesice secera i smedju kasikicu. voda ide na desnu stranu sto blize bijeloj soljici i srebrno-crvenom pakovanju cigareta koje se nalaze tik uz sibice. mobitel postavljen cijeli jedan pedalj od bijele soljice kako je ne bi uznemiravao. zatim uzimam tri kesice secera... dobro ih protresem da svako zrno padne na dno. zatim, tacno po liniji gdje je namjenjeno cijepam kesice i istresam secer u bijelu soljicu. jednom rukom uzimam smedju kasikicu dok drugom odlazem tri prazne i pocjepane kesice secera na bijelu tacnicu. smedju kasikicu spustam u bijelu soljicu i praveci nule, osmice, slovo t, slovo e, slovo o zavrsavam proces zasladjivanja. vadim smedju kasikicu i spustam je na bijelu tacnicu zajedno sa iskoristenim kesicama secera. sad je sve na svom mjestu. milioni ljudi... sa odvratnim osmjesima nepaznje dizu ruke ka nebu uz glasno ispustanje slova o. sve glasnije i glasnije, niz grlo osjetim taj predivni okus novog dana.
 
na momente jos osjecam strah nekakvog djeteta. nista previse bitno. ispustam dim cigarete koji stvara ravnotezu izmedju pocetka i kraja. gluhi ste dragi moji.
02.03.2008.

kada se budim

jednostavno ne znam kako da se probudim ujutro. mrzim svjetlost dana kada vidim i, htio to ili ne, postajem jako nervozno, zivo ili ne, bice. generalni problem nastaje kada odlucim da otvorim oci. to traje nekih sat vremena od trenutka kada mi krene da zvoni alarm na mobitelu, sat i jos najmanje dva mobitela ljudi koji su igrom slucaja ili namjerno ostali da spavaju u mojoj blizini.

prvih petnaest minuta generalnog problema prolazi u ubjedjivanju samog sebe u bezpotrebnost budjenja i kvalitet zivot bez ikakvih obaveza. u toj 1/4 pokusavam sebe da ubjedim da ce se neko drugi potpisati na fakultetu u moje ime... iako ne zelim da se iko koristi mojim identitetom, u tom trenutku mi to i ne izgleda bas toliko bitno. takodjer se ubjedjujem da direktor nece primjetiti da sam opet prespavao posao na koji sam trebao doci u 12. tada mi padne na pamet da cijela firma od nekih 90 uposlenika ima radno vrijeme od 7:30, samo moja malenkost zbog svoje jutarnje beskorisnosti na posao dolazi u 12 u najboljem slucaju. u tih petnaest minuta najmrzeg dijela zivota ubjedjujem sebe da mogu da spavam jos petnaest minuta i da dorucak i nije toliko bitan segment moga zivota.

u narednih petnaest minuta, u 2/4 tog sramnog cina, razmisljam o tome kako i nije toliko bitno to sto nisam doruckovao i to sto se niko nije potpisao u moje ime na fakultetu. sebe ubjedjujem da cu sutra ustati kao sav normalan svijet i obavljati dnevne obaveze. na samo sebi svojstven nacin sebi kazem kako imam posao i platu te mi fakultet i nije toliko bitan te da ako odspavam jos petnaest minuta moci cu svjez i sretan otici na posao.

kada nastupi 3/4 stvari se pocnu komplikovati. tada sebi predstavim predivnu sliku koja me ceka kada otvorim oci. kako pored mene spava moja ceznja, kako dan mirise na neki cudan nacin koji ja obozavam, kako se sunce pokusava probiti kroz tamne paravane i kako me ceka spreman dorucak sa vrucom kafom... uvijek popusim taj romanticni prizor iz nekog njemog filma. i uvijek ali bas uvijek napravim katastrofalnu gresku. na par sekundi otvorim oci. ne mogu da podnesem izraz lica ceznje koja slucajno ili namjerno spava pored mene. mislim... to ne da nije moja ceznja, nego je obavezno neka faca istopljena na jastuku sa poluotvorenim ustima i ko zna kakvim jos efektima, zvucnim ili grafickim... soba se cuje na ustajali dim cigareta, sunce ujutro svakako nije na zapadu, frizider znam da je prazan a kafe ako ima onda nema secera i sigurno se nece spremiti sama... pa ni tako gorka. i naravno... nisam ja kriv sto je to tako... ja nikad nisam kriv. brzo zatvram oci i pokusavam vratiti sliku koja je malocas bila tu.

tada ulazim u posljednju fazu generalnog problema. ona i nije toliko strasna jer sam tada vec odustao od najmanje jedne obaveze za taj dan. bezuspjesno pokusavam da ozivim bar dio te atmosfere koju sam imao u 3/4. toliko se jadan trudim da nakon  petnaest minuta utonem u bog zna kakav san i onda sav moj pokusaj od sat vremena gubi smisao. budim se tada oko dva sata i onako beskoristan pocinjem da planiram sta cu raditi tu noc.

na svu moju srecu zivim sa dvije cimerice koje potpuno razumiju moje neprijateljstvo sa svakim novim jutrom. ako nista, kada su prisutne u kuci, probude se sigurno prije mene i naprave kafu. popuno razumne u pogledu mog problema ne ostavljaju mi prostora za generalni problem vec pored svih jutarnjih budilica svakih 5 sekundi me gurkaju, stipkaju, pipkaju... upale televizor te ga do daske pojacaju... guraju mi kafu pod nos i bog zna sta rade da se ja osjecam neugodno te da se dignem iz ugodnog i toplog kreveta. naravno imaju pun vagon razumjevanja na moje jutarnje izjave koje im serviram zato sto su me probudile, na moje ne bas ne agresivno ponasanje prema stvarima i ljudima koji me okruzuju i na moju neizmjernu ljubav koju pokazujem prema jebenoj soljici kafe... ali samo kad su u kuci i kad ima kafe sa secerom... ako nisu tu i nema jedne od dvije gore navedene ljubavi u njihovom prisustvu... budim se tada oko dva sata i onako beskoristan pocinjem da planiram sta cu raditi tu noc.

01.03.2008.

ja...

...zovem se teo.
i osjecam se tako.
razbacanim varijantama osjecaja van kontrole,
u momentu kada sam se prepao noci,
smisao shvatio gubljenjem vremena,
rodio sam dimenziju fikcije u srcu mrtve realnosti.
instiktivno progonjen vlastitim podsmjehom
sreo sam se tamo gdje sam najmanje volio a najvise zelio.
fasciniram vlastitim neiskustvom prevario sam sebe
a onda u podsmjehu drugih osjetio srecu.
zarobljen u sebe poklonio sam se drugim.
iskoristen, koristen, presretan ponizen.
podjeljen na istok i zapad nijansama ljubicaste boje,
sjecam se perona 38 u elementu kada sam bio sam za sebe dosta.
predugo u sebi cuvao dimenziju cekajuci pravo nevrijeme za realnost.
pravi brodolom je nastupio kada se more osusilo.
hiljadama tudjih suza jos tri sam takva napunio.
predobro los i izludjen da bi to iko prihvatio.
zovem se teo.
neki me cak tako ponekad i zovu.
nije da me strah ali previse se bojim svakog jutra.
oko mene vjetar nije nosio sjetu kao sto je kisa prala sjecanja.
nikad nisam trazio puno a uvijek sam htio sve.
moje zelje se pretapaju u osjecaj kada znam da moram,
a precesto sve moram... podici se visoko, visoko ko nebo,
i htjeti osjetiti taj pad osjecajuci se peronom 38.
nikad.
samo sam varijanta osjecaja van kontrole i to pripisujem drugim.
sjecam se kada sam nasao vukove i prepao se visokih suma,
ali se ne mogu sjetiti gdje sam izgubio tu orijentaciju.
kodiran sam da bih mogao biti deblokirani primjer nesklada.
bez principa sa jasno utvrdjenim stavom...
cesto volim bez razloga da disem...
sjecam se.


Zovem se Teo...
<< 03/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031