ja…

…zovem se teo.
i osjecam se tako.
razbacanim varijantama osjecaja van kontrole,
u momentu kada sam se prepao noci,
smisao shvatio gubljenjem vremena,
rodio sam dimenziju fikcije u srcu mrtve realnosti.
instiktivno progonjen vlastitim podsmjehom
sreo sam se tamo gdje sam najmanje volio a najvise zelio.
fasciniram vlastitim neiskustvom prevario sam sebe
a onda u podsmjehu drugih osjetio srecu.
zarobljen u sebe poklonio sam se drugim.
iskoristen, koristen, presretan ponizen.
podjeljen na istok i zapad nijansama ljubicaste boje,
sjecam se perona 38 u elementu kada sam bio sam za sebe dosta.
predugo u sebi cuvao dimenziju cekajuci pravo nevrijeme za realnost.
pravi brodolom je nastupio kada se more osusilo.
hiljadama tudjih suza jos tri sam takva napunio.
predobro los i izludjen da bi to iko prihvatio.
zovem se teo.
neki me cak tako ponekad i zovu.
nije da me strah ali previse se bojim svakog jutra.
oko mene vjetar nije nosio sjetu kao sto je kisa prala sjecanja.
nikad nisam trazio puno a uvijek sam htio sve.
moje zelje se pretapaju u osjecaj kada znam da moram,
a precesto sve moram… podici se visoko, visoko ko nebo,
i htjeti osjetiti taj pad osjecajuci se peronom 38.
nikad.
samo sam varijanta osjecaja van kontrole i to pripisujem drugim.
sjecam se kada sam nasao vukove i prepao se visokih suma,
ali se ne mogu sjetiti gdje sam izgubio tu orijentaciju.
kodiran sam da bih mogao biti deblokirani primjer nesklada.
bez principa sa jasno utvrdjenim stavom…
cesto volim bez razloga da disem…
sjecam se.

theo
nema sta... bazvrijedno je...

3 komentara

Komentariši