kada se budim

jednostavno ne znam kako da se probudim ujutro. mrzim svjetlost dana kada vidim i, htio to ili ne, postajem jako nervozno, zivo ili ne, bice. generalni problem nastaje kada odlucim da otvorim oci. to traje nekih sat vremena od trenutka kada mi krene da zvoni alarm na mobitelu, sat i jos najmanje dva mobitela ljudi koji su igrom slucaja ili namjerno ostali da spavaju u mojoj blizini.

prvih petnaest minuta generalnog problema prolazi u ubjedjivanju samog sebe u bezpotrebnost budjenja i kvalitet zivot bez ikakvih obaveza. u toj 1/4 pokusavam sebe da ubjedim da ce se neko drugi potpisati na fakultetu u moje ime… iako ne zelim da se iko koristi mojim identitetom, u tom trenutku mi to i ne izgleda bas toliko bitno. takodjer se ubjedjujem da direktor nece primjetiti da sam opet prespavao posao na koji sam trebao doci u 12. tada mi padne na pamet da cijela firma od nekih 90 uposlenika ima radno vrijeme od 7:30, samo moja malenkost zbog svoje jutarnje beskorisnosti na posao dolazi u 12 u najboljem slucaju. u tih petnaest minuta najmrzeg dijela zivota ubjedjujem sebe da mogu da spavam jos petnaest minuta i da dorucak i nije toliko bitan segment moga zivota.

u narednih petnaest minuta, u 2/4 tog sramnog cina, razmisljam o tome kako i nije toliko bitno to sto nisam doruckovao i to sto se niko nije potpisao u moje ime na fakultetu. sebe ubjedjujem da cu sutra ustati kao sav normalan svijet i obavljati dnevne obaveze. na samo sebi svojstven nacin sebi kazem kako imam posao i platu te mi fakultet i nije toliko bitan te da ako odspavam jos petnaest minuta moci cu svjez i sretan otici na posao.

kada nastupi 3/4 stvari se pocnu komplikovati. tada sebi predstavim predivnu sliku koja me ceka kada otvorim oci. kako pored mene spava moja ceznja, kako dan mirise na neki cudan nacin koji ja obozavam, kako se sunce pokusava probiti kroz tamne paravane i kako me ceka spreman dorucak sa vrucom kafom… uvijek popusim taj romanticni prizor iz nekog njemog filma. i uvijek ali bas uvijek napravim katastrofalnu gresku. na par sekundi otvorim oci. ne mogu da podnesem izraz lica ceznje koja slucajno ili namjerno spava pored mene. mislim… to ne da nije moja ceznja, nego je obavezno neka faca istopljena na jastuku sa poluotvorenim ustima i ko zna kakvim jos efektima, zvucnim ili grafickim… soba se cuje na ustajali dim cigareta, sunce ujutro svakako nije na zapadu, frizider znam da je prazan a kafe ako ima onda nema secera i sigurno se nece spremiti sama… pa ni tako gorka. i naravno… nisam ja kriv sto je to tako… ja nikad nisam kriv. brzo zatvram oci i pokusavam vratiti sliku koja je malocas bila tu.

tada ulazim u posljednju fazu generalnog problema. ona i nije toliko strasna jer sam tada vec odustao od najmanje jedne obaveze za taj dan. bezuspjesno pokusavam da ozivim bar dio te atmosfere koju sam imao u 3/4. toliko se jadan trudim da nakon  petnaest minuta utonem u bog zna kakav san i onda sav moj pokusaj od sat vremena gubi smisao. budim se tada oko dva sata i onako beskoristan pocinjem da planiram sta cu raditi tu noc.

na svu moju srecu zivim sa dvije cimerice koje potpuno razumiju moje neprijateljstvo sa svakim novim jutrom. ako nista, kada su prisutne u kuci, probude se sigurno prije mene i naprave kafu. popuno razumne u pogledu mog problema ne ostavljaju mi prostora za generalni problem vec pored svih jutarnjih budilica svakih 5 sekundi me gurkaju, stipkaju, pipkaju… upale televizor te ga do daske pojacaju… guraju mi kafu pod nos i bog zna sta rade da se ja osjecam neugodno te da se dignem iz ugodnog i toplog kreveta. naravno imaju pun vagon razumjevanja na moje jutarnje izjave koje im serviram zato sto su me probudile, na moje ne bas ne agresivno ponasanje prema stvarima i ljudima koji me okruzuju i na moju neizmjernu ljubav koju pokazujem prema jebenoj soljici kafe… ali samo kad su u kuci i kad ima kafe sa secerom… ako nisu tu i nema jedne od dvije gore navedene ljubavi u njihovom prisustvu… budim se tada oko dva sata i onako beskoristan pocinjem da planiram sta cu raditi tu noc.

theo
nema sta... bazvrijedno je...

Komentariši