relativno-nestabilan

bezpotreban i zbunjen u jutarnjem sistemu ubrzanog zivota ljudi oko kojih se svijet okrece. sve je obojeno nijansom gluposti koje sam u djelo sproveo kao i svake divne noci. nabacim ponekad po koji osmjeh djecaku koji se boji onog sto ga doceka svako jutro u ogledalu, namjerno i jako povrijedim ga svaki put kada u odrazu svoga lica vidim njegov strah. neizdiferenciranim nagonom za necim sto ne mogu da posjedujem manifestujem osmjeh koji nema veze sa situacijom nastalom u par trenutaka nepaznje. imam i ponosno cuvam kada dijelim opijum onim koji sa nestrpljenjem ocekuju da priznam tajnu. svakog trenutka, dok je sunce jos na istoku, kroz par duzih momenata sutnje nabacim osmjeh koji odaje ono sto zasigurno nikada nece dobiti. poput zvuka starog tranzistora preko kojeg pokusavam uhvatiti nesto smirujuce borim se sa absorbovanjem informacija koje mi tog momenta bombarduju centar stabilnosti i ravnoteze. nesto se desilo u jednom gradu… milioni ljudi je na ulicama… tresu se, drhte, sa odvratnim osmjesima nepaznje. agresija… amnestija… amnezija… puno rijeci sa a… a do moga imena jos 388 strana.
 
pokret bi bio i previse rizican potez moga tijela. bijela soljica, velika bijela tacnica, smedja kasikica od plastike, tri secera i casa vode. skidam bijelu soljicu sa bijele tacnice. zajedno sa tacnicom u lijevu stranu, daleko od iznemoglosti, odstranjujem tri kesice secera i smedju kasikicu. voda ide na desnu stranu sto blize bijeloj soljici i srebrno-crvenom pakovanju cigareta koje se nalaze tik uz sibice. mobitel postavljen cijeli jedan pedalj od bijele soljice kako je ne bi uznemiravao. zatim uzimam tri kesice secera… dobro ih protresem da svako zrno padne na dno. zatim, tacno po liniji gdje je namjenjeno cijepam kesice i istresam secer u bijelu soljicu. jednom rukom uzimam smedju kasikicu dok drugom odlazem tri prazne i pocjepane kesice secera na bijelu tacnicu. smedju kasikicu spustam u bijelu soljicu i praveci nule, osmice, slovo t, slovo e, slovo o zavrsavam proces zasladjivanja. vadim smedju kasikicu i spustam je na bijelu tacnicu zajedno sa iskoristenim kesicama secera. sad je sve na svom mjestu. milioni ljudi… sa odvratnim osmjesima nepaznje dizu ruke ka nebu uz glasno ispustanje slova o. sve glasnije i glasnije, niz grlo osjetim taj predivni okus novog dana.
 
na momente jos osjecam strah nekakvog djeteta. nista previse bitno. ispustam dim cigarete koji stvara ravnotezu izmedju pocetka i kraja. gluhi ste dragi moji.
theo
nema sta... bazvrijedno je...

Komentariši